субота, 23. октобар 2010.

Za Zorana

Istok Pavlović je skoro uradio jednu plemenitu stvar, napisao je sjajan post "SEO - optimizacija sajta" koji je nama laicima baš od koristi. Ovom prilikom mu se zahvaljujem na tome :)

Ovih dana me je još lepše iznenadio jednom akcijom kojom demonstrira u praksi lekciju koju sam gore pomenula. Naime, pozvao je srpske blogere da postave link ka http://www.zorandjindjic.org/ sa frazom najveći car. Vežbamo SEO i prenosimo poruku da volimo Zorana i da je za nas on najveći car!

Reći ću vam kratko i zašto je on za mene najveći car. Tamo 1996. sestra i ja smo bile male, bila je zima, a moji mladi, razočarani roditelji nisu propuštali nijedne demonstracije. Bili su energični, želeli su bolji život i da najlepše godine tog svog života ne provode u redovima za mleko i zejtin. Spakuju tako mene i sestru u zimske jakne, šalove i kape, pištaljku u usta i svi na demonstracije. Ja sam obožavala tu opštu euforiju. Posle demonstracija se zatvore u sobu i po celu noć slušaju "Glas Amerike". Ponekad je neko iz tadašnje opozicije gostovao i na TV5. Niš je u to vreme bio slobodan grad, jedan od retkih takvih u Srbiji, i svi mi smo bili jako ponosni zbog toga. Đinđićeva gostovanja, na trgu ili televiziji, nikada nisam propuštala. Zbog toga što sam samo ono što je on pričao mogla skroz da razumem. Jedanaestogodišnjoj devojčici su dosadne i nejasne priče političara, ali Zoranova filozofska razmišljanja o životu su, više nego zanimljiva! Sećam se da sam dugo posle nekog njegovom govora, premotavala neke rečenice po glavi ili ih čak zapisivala. Mnogo me je inspirisao!

Na našu adresu su dugo godina dolazile Novogodišnje čestitke od Demokratske stranke. U to vreme, kada je moj tata postao član, bilo je jedva stotinak članova u celom gradu. Zoran je lično potpisivao sve čestitke i kasnije kada je postao premijer bilo mi je drago što sam ih sačuvala. I danas kad negde vidim njegov potpis, podseti me na detinjstvo.

Čitava ta situacija sa Miloševićem mnogo me je opterećivala (verovatno zato što su moji u kući bili opterećeni i zabrinuti) i sećam se kako sam izistinski bila mnogo srećna onih godina kada je sklonjen sa vlasti i godina kada je Đinđić bio premijer. Bila sam nekako spokojna i osećala se sigurno. Nemam naviku da gledam vesti, ali u tom kratkom periodu dok je Zoran bio na vlasti, pratila sam ih redovno jer sam volela da znam gde je bio i čujem šta je pametno ispričao. Za mene je on uvek bio neiscrpan izvor znanja i inspiracije. Neko ko prosto zrači i pleni harizmom i beskonačnom količinom pozitivne energije koju nemilice prosipa okolo.

Tog dana kad su ga ubili, ja sam se ubila od plakanja. Nikada u životu nisam toliko plakala. Tada se ponovo vratilo. Onaj osećaj nesigurnosti i zabrinutosti kao za vreme Miloševića. Ona neka senka koja ti stoji nad glavom, vreba. I nije me prošao do dana današnjeg...

Radovala sam se puno akciji "Kapiraj kopiraj" i ova sada Istokova ideja me veseli, imam osećaj da svi zajedno radimo nešto mnogo lepo i pozitivno.

Razočarala sam se puno puta u svoje roditelje, kad osetim da stare i da se mimoilazimo u razmišljanjima, razočaravala sam se u svoje velike ljubavi i simpatije. Razočarala sam se u sve heroje svog detinjstva, sve omiljene glumice i pisce, nekako to ide sa odrastanjem... Danas samo za njega mogu da kažem da je ostao moj heroj. Zoran i niko više.

4 коментара: